Godina je 1346. Beskrajne horde osmanskog carstva već su na južnim djelovima Balkana. Nedaleko od grada Odrina utaborili su se vojnici moćnoga Sulejman paše. Poslijepodne, dok vojska odmara ili traži razonodu, jedni od najprgavijih vojnika započinju mjeriti snage u improviziranim borbama. Turci se okupljaju u krug okolo njih, i mažu im polugola tijela s maslinovim uljem. Masni borci- tzv. pehlivanci, bacaju se u borbeni klinč, i nemilosrdnim uzvicima uzbuđuju masu željnu nasilja. Udara prvi turski tapan* u ritmu vatrene borbe. Pišti zurla*, i zvuk joj lebdi nad osmanskim taborom. Sa svih strana čuje se vika podivljalih turskih vojnika. Pred njihovim očima borci svim snagama pokušavaju oboriti jedan drugoga. Krv im kipi, a gomila je oduševljenja njihovim umijećem borbe. Sa svih krajeva ponovno udaraju tapani i pište zurle. Borci u gledalištu zaneseni su muzikom, a u ritmu se kreću i tjela masnih boraca u klinču. Nižu se sati, no snaga boraca ne jenjava. Zalaze i posljednje zrake sunca. Jedna od borbi toliko se odužila, da je paša naredio da se prekine i nastavi idući dan. Posljednji su ostali braća Selim i Ali. Toliko su se žestoko borili, da su na kraju obojica pala mrtva od umora. Vojnici su ih pokopali kraj jednog smokvinog drveta. Nakon mnogo godina, kad se vojska vraćala sa pobjedonosnih pohoda sa sjevera, vojnici su sa čuđenjem uvidjeli kako pod tim drvetom voda izvire iz 40 izvora. To mjesto su nazvali '' Krkpnar '' – groblje pehlivanaca.

Prema legendi tako je započela tradicija pehlivanskih borbi - udarima tapana i ekstazom turskih vojnika. Prošle godine obilježila se 662. godišnjica vođenja tih borbi. Mjesto događaja jednih od najzanimljivijih borbi bilo je selo Karapelit u Dobrudži*. Sunce je peklo od jutra. Približavalo se podne, a organizatori borbi obavljali su zadnje pripreme. Romi su već na svojim štandovima počeli prodavali rahat lokum i šećernu vatu. A sa štandova gdje se od jutra priprema kebab, polako se širi težak miris pečenog mesa.

Borbe kasne, ali sukladno životu na Istoku, nikome se ne žuri. Pravila i točno vrijeme- kome to treba ? – borbi će biti, i to do sumraka. Nitko neće ostati nezadovoljan. U beskrajnoj koloni, polako pristižu borci iz svih krajeva Dobrudže i Deliormana. Za njima se nižu gledaoci željni uzbuđenja. Polako, ali ubrzo, seoski stadion je pun. Baš kao što je jednom davno kraj Odrina* gomila stala u krug okolo boraca na zelenom tepihu. Čuje se glazba. Zasvirao je klarinet i utihnuo. Udario je bubanj, i utihnuo- svirači se pripremaju. I ulje se razlijeva u ritmu.

Čak je i trava masna. Izlaze natjecatelji. Namazani su maslinovim uljem da što lakše izbjegnu snažne ruke protivnika. Goli do struka, leđa i grudi im se sjaje pod žarkim zrakama jonskoga sunca. Nose samo opremu za borbu, tzv. kaspet. To su zapravo posebne hlače, napravljene od čiste kože vola, i dodatno otežavaju borbu jer u dodiru s uljem postau jako masne i skliske. Bosi su, i skliže im se na masnoj travi. Borba iziskuje veliku količinu vještine. Samo se najsposobniji mogu izboriti za ovacije publike. Možda je to razlog, zašto borbe čine ne samo važan dio turskih praznika i okupljanja, nego i njihovog načina življenja i pogleda na svijet. Nekada su se turske djevojke udavale pomoću ovakvih borbi. Očevi su birali buduće zetove na osnovu toga kako su se nosili s protivnikom. Povijest mnogo puta govori o načelnicima koji su dobili poštovanje vojnika tek nakon pobjeda na masnoj travi. Zato su i danas pehlivanski borci jedni od najpoštovanijih muškaraca u svijetu Turaka. Imena pobjednika nikada ne blijede. Rameno ili bočno bacanje- da bi se izdržalo samo 5 sekundi oči u oči sa protivnikom, potrebni su dugi treninzi i puno izdržljivosti. '' Trebaš imati široka pluća '', kažu borci.

Tradicija se osjeća u zraku kad započinju prvi dvoboji, a sudci - stari šampioni i duboko poštovani ljudi započinju svoj ples okolo uzbuđenih boraca koji su spremni na sve. Ogledam se okolo sebe, i po izrazima ljudskih lica počinjem shvaćati koliko je za njih važno ovo što se događa na seoskom stadionu u Karapelitu. Daleko od Odrina, i groba dvojice braće- boraca pod smokvinim drvetom, turci su sačuvali duh ovih borbi. Ima i mnogo Bugara među borcima i u gledalištu, no ono što je ovdje istinsko nije bugarsko, već tursko. Čak i ako se čuje bugarska pjesma, bugarska riječ, tradicije i duh običaja u tom dobrudžanskom selu ne pripadaju Bugarima . No, sve se ovo događa u Bugarskoj. Čak i veliki pobjednik, Turčin, koji se već godinama bori na strani Turske ispravlja komentatore i kaže : '' Ja nisam iz Turske, ja sam iz Razgrada. ''

Ljudi se prilagode zajedničkom životu. I u dobru i u zlu, susjedima je suđeno da su uvijek zajedno, jedni uz druge. Bez obzira na to kako se vremena mijenjaju, dvorišta dvaju susjeda uvijek odvaja samo jedan mali zid. Borbe se nižu, sudci proglašavaju pobjednike u različitim kategorijama, i dižu im ruke visoko u zrak, a meni se čini da pred očima vidim vojnike Sulejman paše u ono crvenkasto poslijepodne. Čujem pjesme zurni i teške udare tapana. Momci u borbi su braća Ali i Selim, a bore se za čast poštovanje i slavu. Osim toga, pobjedniku pripada i nagrada- neuškopljeni ovan težak 100 kilograma. On se više cijeni od medalja ili pohvalnica. Taj ovan se kolje za '' korban '' - za zdravlje i sreću borca i njegove obitelji.

Ponovo turski običaj, a borbe o kojima je ovdje riječ se odvijaju u Bugarskoj. To nam dokazuje da kultura nema granica. Dođite i uživajte u uzbudljivosti ovog praznika. Osjetite miris trave natopljene maslinovim uljem i mirisom pobjede. Bospor je daleko, no da li je Pariz bliže? Mi smo granica dviju civilizacija. Stojimo na brežuljku s kojega se vidi cijeli svijet. Hajde da ga pogledamo malo bolje.

tapan* - Makedonsko udaračko narodno glazbalo.
To je tradicionalni drveni bubanj izrađen od bukovine, orahovne il i kestenovine. Kože tapana učvršćene su konopcima dijagonalno na okvir. Bubnjar (tapandžija) se koristi sa dvije vrsti udaraljki, to su kukuda učinjena od orahovine i praćka od vrbe. Obično se koristi uz pratnju zurli.

zurla/ zurna *- Puhačko glazbalo romskog ili turskog porijekla. Izrađuje se od drveta oraha ili šljive.

Dobrudža*- Crnomorska regija u Jugoistočnoj Europi. Njen južni dio nalazi se u Bugarskoj, a srednji i sjeverni u Rumunjskoj. Područje Dobrudže čine uglavnom visoravni, a na obali prekrasne ješčane plaže.

Odrin*- Grad koji se nalazi na krajnjem sjeverozapadu Turske, na turskom djelu Trakije, blizu granice sa Bugarskom i Grčkom.

Prevela i prilagodila :

Martina Večerić

Krasimir Georgiev