Bugari se ponose kiselim mlijekom, ružom, Džonom Atanasovim, sada većinom Kalojanom Mahljanovim i Dimitrom Berbatovim. To nije kmpleks male države koja se želi istaknuti u svijetu, to je nužna reklama i čisto ljudsko iskazivanje. To je kao kad jedan od najvećih svjetskih sumo boraca na svijetu pobjeđuje, pobjeđuje i svatko od njih. On je Bugarin, on je replika japanoljupca, a tako i Bugari također uzimaju jedan mali dio od njegove nagrade. Otprilike jedan naprema osam milijuna. Međutim, naš suvremenik Dan Koloff je '' bugarska reklama '' za planetu Zemlju. Ponos dolazi od činjenice da su Bugari izveli prvi zračni napad u povijesti vojnog pilotstva, i to ih također tjera da podignu glave pred drugima, strancima, onima koji nisu Bugari i koji moraju znati za slavu bugarskoga naroda.

Nije dovoljno što poznaju Bugare samo kao narod, potreban je i istinski simbol Bugarske koji Francuzi i Japanci neće razumjeti. Pridavat će mu pažnju no neće ga razumjeti zato što nisu nositelji bugarskog genetskog koda i ne dijele opću povijesnu sudbinu Bugara. Postoji jedan takav simbol i u njemu je zapisana povijest Bugarske. Rilski manastir. Nema potrebe da ga predstavljamo, njegova sudbina se može pronaći na internetskim stranicama i to barem na 15 jezika. Sam svetac, Joan Rilski, zaštitnik je Bugarske.

Njegovo je pustinjaštvo vrhunac povijesti bugarskog pravoslavnog kršćanstva. U njemu se isprepliće čisti osjećaj bliske veze s Bogom kao i kritika prema svojevolji crkve kao institucije. To je kritika koja je mnogo pobožnija od one Martina Luthera. Povijest, koja ne priznaje slučajnosti, to smatra sasvim normalnom reakcijom kao poslijedicu jednog raspadajućeg društva nakon golemog vojnog i kulturnog uzdizanja države. Mi živimo poznavajući svoju prošlost i tražimo njezinu logiku, a ta logika ovdje omaložava ličnost Joana Rilskog. Pastirstvo u njegovoj biografiji ga približava biblijskim ličnostima (ne postoji kršćanski prorok koji nije bio pastir), a njegovo pustinjaštvo se okreće prema misticizmu koji se širio Bliskim Istokom stoljećima prije nego što se rodio prorok Muhamed. Ličnost koja je najviše od svih u bugarskoj povijesti zaslužila kanonizaciju, povlačeći se sa svojim sljedbenicima u najvišu planinu ocrtava jedno sveto prostranstvo na kojemu se trebaju udariti temelji da bi ostao vječni spomenik priznanja i samožrtve.

Sveti manastir je sagrađen 30-ih godina 10. st., u planini Rili, na mjestu gdje su svećenici odlazili kako bi postili, no u sadašnji oblik poprimio je sredinom 19. st. Gledajući ga iz ptičje perspektive, čovjek bi mogao pomisliti da su graditelji Pentagona preuzeli arhitektonska rješenja najpoznatijeg manastira u Bugarskoj. On ocrtava nepravilan peterokut. Zidovi su mi visoki 24 metra i izgrađeni su nad osnovnim prostorijama. Tako opisan, manastir se čini kao srednjovjekovna tvrđava. Igličasto drveće koje ga okružuje njegova je maska koja ga skriva. Što se krije iza tih zidova? Čovjek gradi i ruši, doduše više ruši zbog zavisti. Ovdje je tradicija jednaka koliko je i divno jedno djelo ljudskih ruku i to treba biti zaštićeno. Isto kako Louvre čuva Giacondu nakon što su je ukrali talijanski nacionalisti, tako i zidovi čuvaju najljepše cvijeće Rile – runolist. Unikatne freske i drvoreze vidjet ćete kako se približavate drugoj strani tvrđave – manastira. Kako bi se stvorila sadašnja atmosfera, najveći tvorci su tamo ostavili svoj potpis. Manastir je kompleks, kao mali, zatvoreni grad. U njemu se nalazi između 300 i 400 monaških ćelija, a oko njih su svodovi kao hodnici. Sve se to nalazi na površini od oko 8800 metara kvadratnih i na nadmorskoj visini od oko 1. 147 metara. Balkoni si izrezbareni,a svi su poredani oko crkve koja se nalazi u središtu i Hreljovljeve kule. Između 1334. i 1335. godine podignuta je kamena kula koju je sagradio sevastokrator Hreljo, a malo kasnije do nje je podignuta i mala crkvica. U kuli su istovremeno izgrađeni i zvonik i kapelica. Glavna crkva u manastiru, ''Rođenje Bogorodičino'', sagrađena je tridesetih godina 19. st. To je petokupolna građevina s dvije kapelice sa strane. U njoj je unikatan ikonostas, a unutrašnje freske predstavljaju remek-djela Zaharija Zografa.

Zašto je uopće Rilski manastir jedan najvećih simbola Bugarske ? Odgovor se krije u njegovoj knjižnici bez nepotrebnih veza s Umbertom Ecom. U knjižnici manastira nalazi se zapisana povijest Bugarske. Ne toliko imena i činjenice, koliko psihologija našega naroda. Manastir je najviše bugarski simbol zato što mu je sudbina praćena vječnim davanjem. Davanjem Bugara i cijelog etničkog teritorija naše države, te stalna samožrtva. Već je dugo vremena Rilski manastir okrijepa i osnaživač duha, obraza i najmoćniji je spomenik narodnih uspomena. Ako ga pogledamo tako vidjet ćemo da nas ne treba toliko ganuti njegova povijest stalnih pljački i uništavanja, koliko povijest tisuća ljudskih sudbina koje su posložene oko njega, ljudi koji su dali svoj život za jedinstveni bugarski simbol u vrijeme turskog sužanjstva – Rilski manastir.

Prevela i prilagodila:

Ivana Primorac

Hristo Kabadjov